En Savatthi. En esa ocasión un cierto monje se acercó al Bienaventurado, le rindió homenaje, se sentó a un lado y le dijo:
“Venerable señor, ¿cómo uno debería conocer, cómo uno debería ver para que la ignorancia fuese abandonada y surgiese el verdadero conocimiento?”
“Monje, cuando uno conoce y ve el ojo como transitorio, la ignorancia es abandonada y surge el verdadero conocimiento. Cuando uno conoce y ve las formas… la conciencia del ojo… el contacto del ojo… cualquier sensación que surge con el contacto del ojo como condición –sea placentera, dolorosa o ni-placentera-ni-dolora- como transitoria, la ignorancia es abandonada y surge el verdadero conocimiento.
“Cuando uno conoce y ve el oído… la nariz… la lengua… el cuerpo… la mente como transitoria, la ignorancia es abandonada y surge el verdadero conocimiento. Cuando uno conoce y ve los fenómenos mentales… la conciencia de la mente… el contacto de la mente… cualquier sensación que surge con el contacto de la mente como condición –sea placentera, dolorosa o ni-placentera-ni-dolora- como transitoria, la ignorancia es abandonada y surge el verdadero conocimiento.
“Cuando uno conoce y ve de esta manera, monje, la ignorancia es abandonada y surge el verdadero conocimiento”.
Sāvatthinidānaṁ.
Sāvatthinidānaṁ.
Atha kho aññataro bhikkhu yena bhagavā tenupasaṅkami; upasaṅkamitvā bhagavantaṁ abhivādetvā ekamantaṁ nisīdi. Ekamantaṁ nisinno kho so bhikkhu bhagavantaṁ etadavoca:
Atha kho aññataro bhikkhu yena bhagavā tenupasaṅkami; upasaṅkamitvā bhagavantaṁ abhivādetvā ekamantaṁ nisīdi. Ekamantaṁ nisinno kho so bhikkhu bhagavantaṁ etadavoca:
Atha kho aññataro bhikkhu yena bhagavā tenupasaṅkami; upasaṅkamitvā bhagavantaṁ abhivādetvā ekamantaṁ nisīdi. Ekamantaṁ nisinno kho so bhikkhu bhagavantaṁ etadavoca:
“kathaṁ nu kho, bhante, jānato kathaṁ passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjatī”ti?
“kathaṁ nu kho, bhante, jānato kathaṁ passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjatī”ti?
“kathaṁ nu kho, bhante, jānato kathaṁ passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjatī”ti?
“Cakkhuṁ kho, bhikkhu, aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati. Rūpe aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati. Cakkhuviññāṇaṁ … cakkhusamphassaṁ … yampidaṁ cakkhusamphassapaccayā uppajjati vedayitaṁ sukhaṁ vā dukkhaṁ vā adukkhamasukhaṁ vā tampi aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
“Cakkhuṁ kho, bhikkhu, aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
Rūpe aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
yampidaṁ cakkhusamphassapaccayā uppajjati vedayitaṁ sukhaṁ vā dukkhaṁ vā adukkhamasukhaṁ vā tampi aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
“Cakkhuṁ kho, bhikkhu, aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati. Rūpe aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati. Cakkhuviññāṇaṁ … cakkhusamphassaṁ … yampidaṁ cakkhusamphassapaccayā uppajjati vedayitaṁ sukhaṁ vā dukkhaṁ vā adukkhamasukhaṁ vā tampi aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
Sotaṁ … ghānaṁ … jivhaṁ … kāyaṁ …
Sotaṁ … ghānaṁ … jivhaṁ … kāyaṁ …
manaṁ aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati. Dhamme … manoviññāṇaṁ … manosamphassaṁ … yampidaṁ manosamphassapaccayā uppajjati vedayitaṁ sukhaṁ vā dukkhaṁ vā adukkhamasukhaṁ vā tampi aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
manaṁ aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
yampidaṁ manosamphassapaccayā uppajjati vedayitaṁ sukhaṁ vā dukkhaṁ vā adukkhamasukhaṁ vā tampi aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
manaṁ aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati. Dhamme … manoviññāṇaṁ … manosamphassaṁ … yampidaṁ manosamphassapaccayā uppajjati vedayitaṁ sukhaṁ vā dukkhaṁ vā adukkhamasukhaṁ vā tampi aniccato jānato passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjati.
Evaṁ kho, bhikkhu, jānato evaṁ passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjatī”ti.
Evaṁ kho, bhikkhu, jānato evaṁ passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjatī”ti.
Evaṁ kho, bhikkhu, jānato evaṁ passato avijjā pahīyati, vijjā uppajjatī”ti.